Prostrli smo se podu momačke sobe
Ja obla od kotrljanja po tuđim jezicima
Meka od prstiju
On dalek toliko da mu oči ne vidim
Glava mu na prozoru
Usne preko puta ljube
Da vidim, ne čuje me
Ili sam napokon zašutjela
Ne može se glad
Sakriti zrcalima
Sve se mijenja
Samo ljudi vječito su isti
I poslije upornih kiša
Tragovi na staklu ostaju

razvišila sam se
unekoličila
pa lelujam
kao zmajica na žici
šarena mi misao
vjetar se u dušu zapetljao
neka pljune moje praporce
onaj koji ih je progutao
prije mraka
u sebe da se vratim

pisala sam pjesme
lovcu na jelene
i jelene su pisale meni
previše smo slova
ugurale u rog

Na mojoj glavi
Bijele čaplje
Gnijezda svijaju
Zato u mene nisu duge noge
Gdje stanem
Zakopam se
Močvara do brade
Prije nego krenem dalje
Rušiti svjetove
A kad ih nema
Čaplji, a ne nogu
Na tjemenu su
Aranžmani cvjetni
Kosa kao ananas
Možeš me staviti na zid
Poput slike
Lica nesimetričnog
Što je zapravo sjajno
Samo da voliš Picassa
I što će ljudi reći
Zaboravi ono što ne razumiješ
Daj lijepo
Još jedan trofej
Za ranjeni ego
Ionako u prolazu
Na jelenje rogove
Vješam grudnjake
I slana sam poput oštrige
Neuplaćeni dobitak
Na životnoj igri lutrije
Još jednu noć
Budna sam
U kući bez kolača
Bez pećnica
O pod uprta
Širokim stopalima
Daleko gledajući
U djecu što rastu
U snove i nadu
Samo ti se čini
Na trenutak
Da tvoja sam
Malena
Sylvia Plath

Ja ne mogu
Eto
Baš ne mogu više
A htjela bih
Iz bezbroj razloga
Neki su patetični
Poput onih
Da nisam nikad
Barem se ne sjećam
Tako glasno ljubila
Niti su me tolike sile gonile
Na ljepotu nekog tijela
Nije mi se kao jama
Širila zjenica
Nisu mi rasla krila
Na tuđim mišicama
Ni krv
Ni suze
Ni znoj
Nisu toliko bili moji
Neki su razlozi
Čisto praktične prirode
Na dohvat si kad jesi
(Iako rijetko jesi)
U čas bez puno nećkanja i srama
Tijelo o tijelo
I nakon toga šalica čaja
Htjela bih te
Još i uvijek
Da ne postoje oni
Razlozi
Zbog kojih ne mogu
Jednostavno
Više ne mogu
Neudobno mi je na vješalici
Žulja me i probada
Bole me grudi
I teško mlatim rukama
A bez leta sam tuđa
U ljušturi svojoj sakata
Ne znam biti privjesak perlama
Na sve duge noge
Na peglane kose
Napućene usne
Ne želim svojim jakim nogama
Muka mi je pritiskati čvrstim prstima
Gušiti te riječima
Koje često ne razumiješ
Ne zato što ne možeš
Već zato što si razmažen
Pušten s lanca
I pomalo slijep
S očnom mrljom za pravu mene

Ne mogu
Iako ne znaš da sam ti najbolja
Poljubi me bezbrižno zadnji put
Gricni za rastanak
Šapnut ću ti na uho da više se nemamo
Za kraj sam odlučila da dajem ostavku
Na životinju s osjećajem za lijepo
Na ludu pjesnikinju s rukama stolara
Na sestru i davno izgubljenog prijatelja
Odlazim
Jebi se sa svojim perlama.

Jedno muško i jedno žensko čeljade
Uz potok ožeđali
Zastali
A potom ih nespremne zasula kiša.
Sve pršti mladim znojem.
Lije sa pleća i nebesa.
On je putnik
Prolaznik kroz pitome pejzaže
Mekane brežuljke i udubine.
Od one je vrste
Što ispod kaputa krije nadu
Da u vidokrugu
Ispod njegovog šešira
Vreba najmanje četiri uzbudljiva trenutka.
Jedan je ovaj u kojem
Otpija gutljaj hladne vode
I sve gledajući ispod oka
Guta Nju
Valovitu
Isto tako žednu.

U sjeni stabla
Gdje zasjednu skriveni od kiše i pogleda
Nešto se mijenja.
Vrijeme poprimi neke sasvim drugačije boje:
Ponajviše nage kože
I rublja što se u letu kači po granama.
I sasvim nove tonove
Milozvučne i na nepcu topive.
On neumorno navija verglo
na glazbenoj kutijici
Koju je godinama skrivala.

Pod stablom se pletu ruke
A na njemu vjetrom zanjihane grane.

Kad kiša stane sve će biti isto.
Putnici će putovati.
Žene će se sjećati.

6000 mrkih sunaca u mene pilji
U oči mi se zagledalo
Ako padnu s neba
Smijat ću se bijelo
Ako ostanemo tako
Udalečeni
Onda ništa
Ruka preko usta
Biseri se kotrljaju
Šuškaju
Ljepota nije samo precijenjena
Već je i skupa
6000 puta

Obećala sam Ti
Jednu
Sasvim jednostavnu
Bez čvorova
I zapetljanih krajeva
Jednu umočenu
U malo mladog vina
Na nepcu rastopljenu
Meku i podatnu
Zaljuljanu
Jednu od koje
Ne boli glava
Uzmeš je brzo
Zagrizeš snažno
Dok umorni grad
Sipljivo spava

Pladanj je očišćen i spremljen
Ulaštena srebrnina
Na stolu je samo poluprazna čaša
I veliki ključ za Ništa
Mrvice su bačene pticama
Lovi njih
Lovi njih

U nekom od prvih trzaja,
U gužvi riječi bez daha,
Po pijesku sam
Čvrsto povukla trag

Imam granu koja se teško zapali.
Kad se vatra dogodi
Plamti strahom
Da se netko prije ne dosjeti.

Zbog toga je brižno
Zalijem sama.

Na stratištu rijetke sreće
Očaj dugo tinja.
Grana me guši
Oblacima dima.
Pokora je ne vidjeti
Da i druge oči peku.

Ili, ja granu prerežem
Za svaki slučaj,
Zapletena između vjere i nevjere
Da tu istu vjeru nekome dam.

Dok divlje plešem
Pod tvojim tijelom
Do grla sam u pijesku.

Misli lijepim pepelom
Želje punim lavom.
Par će zagrljaja
biti sasvim dovoljno.

Potom, udaljena
Blizinom šest ljudskih života,
odgurnem te naglo.

Ti me tjeraš da se vidim.

To ne volim.

Stisnem šake,
poništim srce,
zaledim oči:

Erupcije nije bilo.
Erupcije nije bilo.
Nije.

Jučer sam hodala neurotično
Brzo
Gurala ruke u džepove
Pa ih vadila
duboko plitko i sve tako
Siktala
Proklinjala
Šutio si
Ignorirao
Kao uvijek
Prije nego se naljutim
I poslije
Kad već zaboravim da sam bila ljuta
zašto sam se ljutila da se ljutim
Danas te tražim u svemu
Zavirujem
Zviždim
Otvaram podrume
Zračim tavane
Razbacam grah u četiri zrna
Šarenbijeli da ti gatam evo te
U trećem sam te ipak našla
Možeš se duriti i dalje
Ne vrijedi ti
Puj pik spas za nas
Šuti koliko hoćeš
Čujem te u svemu
Uzalud se kriješ
Plešimo prstima po stolu
ovaj jede krušku sisa mlijeko majčino
na domalom mi se napokon nasmiješ