Mr...mrrrrr...njau! (*briše znoj sa čela*)

Kad sam dobila prijedlog napisati koju o Erosu i Pornosu, htjedoh slagati da ovog drugog ne poznajem (barem ne osobno) i da se ja, majka, pedagog i polupisac koji nema veze s teorijom književnosti (a još manje poviješću umjetnosti), iz opravdanih razloga kao što su na primjer nekompetentnost i dobar ugled, ne usudim upustiti u tu avanturu. Ni bilo koju drugu. Žena u meni je namigivala: «To, stara! Napokon si naučila lagati… Bit će nešto od nas!».

Polupisac se meškoljio « Kako ne, kako ne… Imamo mi što za reći, samo spusti ručnu.». Majka je vrtjela glavom prisjećajući se trenutaka u kojima se počeo korijeniti njezin identitet (ima li to uopće veze s bilo kojim od dvojice gore navedenih?!), a Onu sa specijalizacijom iz psihijatrije ušutkala sam odmah jer još nije obranila radnju. Osim toga, to što ima za reći prežvakano je i dosadno, Bogu i narodu.

«Mislim da nisam dorasla tom poduhvatu» - odgovorila sam uredniku.

A onda me je ovaj izludio izjavom da mi tekst: a) neće biti plaćen; b) ne smije biti kraći od 10000 znakova sa znakovima; c) imam rok od deset dana.

Mojim tijelom se razlila toplina. Koljena su mi lecnula, što je bila fizička reakcija nikakva u odnosu na intenzitet (k)lecanja u rašljama mojih punačkih nogu. Pritisak u trbuhu je postao sve jači. Anatomska resica moje ženskosti je kljucala (kljuc… kljuc… kljuc…) i potpuno sam izgubila kontrolu. Po tko zna koji puta, nisam znala reći «Ne».

«Ah...» - predala sam se. Osjećala sam to. I mnogo više.

Prije nego «svršim» ipak će saznati kako sam upoznala Erosa i kako, ma koliko šutjela o tome, poznajem i njegovog tamnoputog brata Pornosa.

«Da» - rekla sam mu napokon.

Tada sam naškrabala maleni sinopsis. U njemu sam na strateške točke rasporedila Psihu, Erosa i Pornosa. Tanatosa i bivšeg muža sam namjerno zaobišla (Naime, lakše mi je ako se pravim da ne postoje). Autocenzuru sam poslala po «Gloriju» i produljenu kavu s mlijekom, a po njezinom odlasku vrata naglo zatvorila. I zakračunala. Dva puta.

Žena, Majka (dakle, jedina iz ove skupine koja garantirano ima određenih seksualnih iskustava), Pasionirana frojdovka i Polupisac u meni, mogli su započeti. Kad bolje promislim, pravi "Think Tank".

Točka A: Na nju sam kitnjastim slovima (moguće ovakvim) smjestila Psihu. Navodno je jako lijepa. Bez toga ništa: ni Erosa, ni Pornosa (iako ovaj drugi ima različitih kapaciteta, no u ovoj priči Polupisac i ja ne želimo nikakve perverzije).

Još u vrijeme dok ju je držala na rukama, njihala i govorila «Lijepa si.. Oh, kako si lijepa», njezina je majka to nevino (najiskrenije) i mislila. Lijepa je i za bogove je. Ni jedan smrtnik ni je dostojan njezinog ženskog djeteta.

Psiha je ovu lekciju iz ranog djetinjstva shvatila sasvim ozbiljno. U svakom smrtniku koji joj se predstavio kao Eros, ili joj se samo učinilo da je to baš taj, vidjela je Boga. Za Boga se mora dobro pripremiti. Za Boga je važno u sebe investirati. Povijati se, propinjati na visokim potpeticama, lagano bokovima njihati. Glatka kože, prst klizi svilenom linijom leđa. Ispod pupka okus breskve. U novije vrijeme, gotovo isključivo - nektarine.

Psiha traži svoga Erosa i daje mu se servirana, garnirana, začinjena najmirisnijim travama. Što suptilnije, to bolje. Umjetnost je to! Cuisine française!

Točka B: Na njoj stoji Eros i kuša gore spomenutu kao vrhunsku deliciju: očima i vrhom jezika. Često samo lagano zadrhti nad tanjurom bez ikakve primisli da odlomi komad, da u njega zarije svoje očnjake i pri tome slobodno širi i skuplja nosnice, ne dopuštajući ni jednom atomu bijeg iz radijusa njegovog užitka. To ostavlja Pornosu. On, Bog profinjenog ukusa, na svoj način konzumirajući ono što mu i kako mu Psiha nudi, draži mnogo više od uskog područja oko genitalne regije. Stimulacija je poput laganog lelujanja na povjetarcu, blage sunčeve zrake. Traga mošusa na ženskom zapešću. Nema potresa, tsunamija, žestokog ultravioletnog zračenja. Udisanja i dahtanja.

Ono što time dobiva teško je definirati, ali sasvim je sigurno da je više i dulje. Konzumira se na malo, ali tako često jer Psihe su svuda oko nas. U reklami za kekse, stambenu štedionicu i novi model Peugeota 207, gdje se sve njiše pod naletom bubamara (ili je to već na granici?).

Sjecište A i B: Ima li Psiha pravo na Erosa? Mislim, osim što ga silno želi pridobiti i osigurati se na duge staze, ima li ga pravo ili uopće želje konzumirati na «njegov» način? Je li ona, žena Erosova, zavodnica osnovnoga cilja radi (dobro se uhljebiti i izroditi zdravo potomstvo) ili je kroz godine naučila užitak pronalaziti u vlastitoj zavodljivosti? Jer, istini za volju, rijetko srećemo heteroseksualno orijentiranog muškarca koji u muškoj nagosti, muškom erotskom objektu, uživa podjednako kao i u ženskom.

Dekoordiniranost: Kad Psiha luta i traži Erosa; kad se prisjeća trenutaka provedenih u njegovoj blizini, spremna je na svakakva priznanja. Često i pismena.

-Jesam. Ljubila sam ga- reći će Ona - Ljubila sam ga silinom kakvu ni jedan rat ne poznaje. Kad me je prvi puta u naručje primio, rasula sam se njegovim tijelom i posteljom kao Raška o proljeća. Gdje god me je puna usna taknula, vir je tijelo zahvatio. Vrelo od života. Groznica me tresla, bedra se sama od sebe razdvajala, širila i izvijala bliže mu učkura. Ja se uzdižem i zibam, cvilim i uzdišem, a On pušta glas iz grla.

I onda kad ga (je) izgubi(la), kad ga više nema, držat će Psiha da je ono što su njih dvoje imali ili će tek imati, tako jedinstveno, samo njihovo. Nedoživljeno. Umislit će da je, iako je u njegovom vrtu sila cvijeća bila, a u prvoj lijehi sve same ruže, božuri, kadife i šafrani, samo nju ljiljanom zvao.

- Moj si bijeli cvijet. Opojni. Onaj pored kojeg se ni uz otvoreno okno usnuti ne može.

Kažu, kad jednom u cvjetište ljiljana zaroniš nos, još dugo sa žutim prahom na nosnicama hodaš. Ona je sigurna da je Njega svojim prahom zaprašila.

I on nju. Pred počinak lice na vlastita bedra položi i diše. Duboko diše. Tu još uvijek Njega ćuti.

Upss! Iskoristila sam nos! Je li to možda Psiha stigla do točke C?

Ili sam samo htjela slikovitije ustvrditi kako žene erotiku doživljavaju s priličnom dozom narcizma? Puno većom nego što čine muškarci. Jesu li se emancipacijom oslobodile svega osim dominacije muškog pogleda na erotiku ili je to zaista srž njihove ženske seksualnosti? Uglavnom, u traganju za Erosom Psiha obilno eksploatira vlastito tijelo nudeći i nalazeći užitak u njemu. I jedno i drugo, na veliku radost muškog roda. Obrtanjem uloga neminovno i sigurna koraka stupamo na…

Točku C: Ne, ne i ne. Većina Psiha nikada ne bi priznala da ima bilo kakve veze s tipovima poput Pornosa. Zna se gdje je njemu mjesto (na točki C!) i s kojim profilom eventualnih konzumentica taj ima posla. Svaka Psiha koja drži do sebe, želi Erosa, osim, možda, kada joj odjednom, u vrijeme kuhanja objeda, dođe da se naguzi na radnu ploču i dobro se izjebe, dok u wok tavi cvrči Ledov “Kineski mix.” U tom slučaju ne cjepidlači. Ljiljanov prah ili Vegeta, jebe joj se (tad). Nosnice se šire ne primjećujući visoku koncentraciju ugljičnog monoksida u zraku. Obla guzica, vrela pica… Karbonizirana šnicla.

Ako vam Psiha ikada prizna ovakve svoje potrebe, reći će da je svemu kriva razina hormona u određenom danu tekućeg mjeseca. Pravit će se da je Pornos zapravo Eros i da je fokusiranje njegovog interesa isključivo na primarne i sekundarne seksualne organe (uključujući tu i “pomoćne” tjelesne otvore), samo malo manje kompleksna erotika. Prosta, ali koristeći se tom riječju samo kao sinonimom za riječ “jednostavna”. Plesat će oko štange, trćiti svoju pozadinu, širiti noge. Diviti se njegovom penisu dugom čitavih 21 cm tepajući mu: kurčina, batina, koplje… Oduševljavat će se njegovom ideju da joj u analni otvor zabije… hmm…bananu?!

Nakon što njezina vlažna vagina obuhvati ukrućeni i prokrvljeni penis, nakon što je On nazove svojom kujom i svako toliko pljesne po guzici, nakon što oboje (ali ne nužno tako) svrše, doći će ili neće trenutak prosvjetljenja. Ponekad je to zaista bio Eros i Psiha može mirno utonuti u san (on je tu i sigurna je da taj san nije smrtonosan – cjeliva je i drži u naručju). No, ako nakon toga uzme u ruke daljinski i počne šaltati programe… sportski, akcija, akcija, reklame, akcija… Psiha može, a ne mora shvatiti da pored nje, zapravo, leži Pornos. Da je lijepa onoliko koliko je lijep njegov orgazam.

O svemu ovome Žena u meni tu i tamo promišlja. Osobito o rodnoj razlici poimanja erotičnosti. O konzumerskom kultu u ženskog tijela. O silikonima koji samo što nisu eksplodirali s malih ekrana, monitora, naslovnica. Osobito o dvojakim mjerilima i lažnom ćudoređu kada Ona (Žena) o tome na glas razmišlja. Pa čak i kao Polupisac.

O, ne! – kaže on – Ili si ili nisi… Pisac. Pa makar i Polu…

Podsjeti me tada da sam ipak privilegirana. Da imam pravo (sreću) koristiti se svojim pisanjem kao Psiha erotikom, pa čak i kada zadrem duboko u zonu točke C. Uvijek je tu veo, uvijek je tu «čitaj između redova». Što je pisac, zapravo, htio reći…Uvijek je tu mogućnost da sa procjenu kako je tvoj tekst čisti pornografski uradak optužiš pokvarenu maštu čitatelja.

Na fotografiji i slici eksciplitni trenutak je zatočen u vremenu. Nema kamo pobjeći. Vješto oko vidi sve slojeve zoomirane vagine i svaku žilicu prokrvljenog penisa. Unutra-van, unutra-van u krupnom planu filma, bez obzira na poruke prije ili poslije scena coitusa, teže niječe glumački doprinos Pornosa.

Književnost je, uvjerena sam, povlaštena. U njoj sve može vrvjeti od riječi «pička», «kurac», «nabiti», «zguziti», «blowjob», «jebi me, aaaa, jebi!!», a opet biti umjetnost. Pa čak i kada se roman zove «Porno».

Moguće zbog toga što se na riječi teže diže ona stvar? Hmm… Internet kaže da je to glupost. Prije nego je cybersex doživio svoju ekspanziju s MSN i Skype kamerama, stari dobri chat je plivao u moru uzadaha, vlage i sperme, ma koliko mi šutjeli o tome.

I kao što je Psiha prepoznala Pornosa u trenutku kada je on u ruke uzeo daljinski, a ona nestala s ispunjenjem njegove potrebe, tako se i ja usudim reći da ipak postoje jasne granice između erotike i pornografije u književnosti. Pa čak kada u pisanoj riječi nema ni traga erotici, ako je pismena, smislena, živa, aktualna, zanimljiva, posebna, udara u pleksus, čita se i između redova i ne služi svrsi jednog hot – chata, ona nije pornografija. Samo prati vrijeme u kojem živimo. Nano vrijeme u kojem nema vremena za svih sedam Salominih velova.

napisano za časopis Think Tank (tema broja Erotika i pornografija u književnosti)

Danas čitam postove o intimi, blogu, spletkama, ružnim stvarima... Razmišljam koliko sam puta i sam htjela otići glavom bez obzira s ovog mjesta; koliko puta sam bila ljuta na sebe, svoj jezik - činjenicu da sam dala dio vlastitog života ljudima koji crpe energiju; koji imaju čudan hobi naslađivati se tuđim nevoljama (jer svoje, valjda, nemaju) ili pljuvati po tuđim uspjesima i sreći...

No, uvijek sam došla do jednog te istog zaključka - takvi su u manjini.
I pored ružnih virtualnih trenutaka i iskustava koji mi nisu trebali, sasvim sam sigurna da sjedeći pred TV-om ili odlaskom u lokalni birc ne bih upoznala toliko sjajnih ljudi...

Jedna od njih je i žena koja danas slavi rođendan. Blogerica koje nema na famoznim listama, a zaslužila je i više od toga svojim tekstovima, svojom osobnošću i svojim velikim blogerskim i ljudskim srcem. Jedna od onih s kojima sam virtualno prijateljstvo pretočila u sferu stvarnog, s kojom se redovito čujem i rado popijem kavu.

Majstorice draga, sretan ti rođendan.

Često je u životu tako. Mislite kako ste skrenuli krivo, a onda po tko zna koji puta shvatite da je put bio pravi, da ste morali baš na tu cestu i preko svih tih rupa...

Jutros me je probudio nježni dodir tuđe ruke na mom licu i rečenica "Ljubav moja mala...".

O, Martolina, kako te volim.. Kako znaš usrećiti osobu, čovjeka, majku... Pa čak je pustiš i da s mirom popije kavu. Doduše, sve to činiš već u 7 ujutro, a nedjelja je..., ali ja nisam sitničava.... Osoba, čovjek, majka...

I tako.. dok u sunčano jesenje jutro (takva volim najviše) ispijam svoju nesicu, naiđem na ovo

Objavljeno je prije par mjeseci u Glasu Istre. Jedan od prikaza koji su me taknuli slično kao i ona ruka od jutros... Mislim, ništa nije kao ta ruka, ali, kao što znate, ja volim biti patetična.

noćas sam usnula grmoliki san
dijete sam stablo
u krivo vrijeme
na krivu morsku obalu posađena
ko botun na resi djevojačkog uha
zelene sestre draži
samo jedna zrela smokva
kasno sam tuđe malo nebo osjetila
skliznula stazom od jezika
kasno sam jedro
crvenim okom napuknula
na prstu ti bijeli trag ostavila
gledaj, šapućem sebi,
na nebu su ptice
i s perjem leti i duša tvoja
jato gusaka divljih
biserke glasne
od oblaka i trave njihova je boja
kad ti mrav okusi ploda
kad sunce popije soka
kad nebo ostane bez pjeva
dječak će otkopati nadu
ako otvorim tople oči
na obali suhog mora
od smokava listat će gora

Večeras sam zamolila kćerku da počne malo više voditi računa o srcu svoje stare majke.To podrazumijeva i sljedeće:

1) Da nastoji spriječiti situacije slične recimo tome da ja stavljam suđe u perilicu, a iz sudopere mi izleti i po radnoj plohi odskakuće žaba. Nema veze što se zove Gugu i što je mala.

2) Da mi usred obiteljskog slavljeničkog objeda, dovoljno glasno da je čuje pola restorana, mrtva- ozbiljna ne kaže: „Mislim da ću se zaljubiti u konobara.“

3) Da me više ne pita: „Mama, kad ćeš se ti omaciti?“

Do odlaska na spavanje moguće dodam još koju stavku.

To je trebala biti jedna sasvim vesela i prpošna priča. Likovi uobičajeni: jedno muško i jedno žensko čeljade, susret-dva i to uz potok gdje su oboje (ožeđali) zastali i potražili malo predaha, a potom ih nespremne zasula kiša. Ne samo prava, već i ona od riječi što pršte mladim znojem i vrtlogom podivljalih feromona. On, opišimo ga kao crnog i naočitog, radoznalog, al' ne odveć hrabrog putnika kroz pitome pejzaže, i to od one vrste što ispod kaputa krije nadu da u vidokrugu - ispod njegovog šešira, vreba najmanje četiri uzbudljiva trenutka… Dakle, on… zastane kraj potoka, otpije gutljaj hladne vode, i sve gledajući ispod oka nju, kako se odmara ispod nekog stabla, zapita: „Mislite li i vi da je dva put bolje nego jednom?“.

(Recimo još i to da mu je jedno oko više sivo, što ona, dakako, ne može primijetiti, osim ako mu se ne primakne sasvim blizu, ali i tada će to ionako biti sasvim nebitno jer on će je već mokro i strastveno ljubiti, od čega će nju svu obuzeti slatki zaborav).

Ona, naravno, u početku misli da je pitanje sasvim neprikladno trenutku i mjestu na kojem već umorni stoje (fina je pa neće reći da je glupo) te mu samo lakonski odgovara: „Naravno!“, a poslije se potpuno i nekritički predaje konverzaciji, kikoćući se na doskočice tog nadobudnog i pomalo macho mladca.

U sjeni stabla, gdje zasjednu skriveni od kiše i pogleda, taj dijalog poprimi neke sasvim drugačije boje, ponajviše boje nage kože i rublja što se u letu kači po granama. Zatim, i sasvim nove tonove, milozvučne i na nepcu topive, za što je, istinabog, najzaslužnije njegovo uporno navijanje vergla na glazbenoj kutijici koju ona godinama stiska skrivenu u rašljama svojih bedara.

I dok se pod stablom pletu ruke, a na njemu vjetrom zanjihane grane, ta priča teži sretnom kraju.

Tako je to trebalo biti, da se nisu dogodile nepredvidive stvari. Trenutak svjetla jačeg od onoga što emitira 17'' monitora, jutro bez doručka ili koji drugi vrag, ali priča se otela kontroli.

Putniku je iznenada došlo vrijeme da napusti krajolik brežuljkastih linija, da zaboravi vulkansku lavu što u utrobi spava i sve njezine obećane slapove i gejzire. Njegov put je ionako samo tlapnja jer on nema hrabrosti priznati kako se igra da putuje, ali prije ponoći vranac mora biti u štalici.

Nju ćemo pustiti da i dalje sanja. To nije tako važno jer ona istinu vidi i prije nego se trgne. To baš nije pametno, ali ne može se u svemu biti odlikaš. Vjera u ljude je ispit na kojem sve češće pada. No, ona barem ne mora putovati pejzažima jer je može kamo hoće.

Da, trebala je to biti jedna topla priča. No, autorica se predomislila. Nije se čak ni previše trudila svemu dati smisla. Ionako je mali bijeg ispod stabla bio samo igra. Netko se poigrao osjećajima i riječima.

- Volim te – rekao joj je on.

(pri velikom spremanju foldera, iščupano iz arhive)

Sjećate se one reklame u kojoj se automobil počinje gibati u ritmu ljubavnika koji su u njemu? Auto ide gore-dolje i čuju se uzdasi. A onda tako cijeli parking.. Je li to bilo za Peugeot ili za Citroen? Možda za neki treći automobil?
Važno mi je. Napisala sam neki tekst i ne bih se pozvala na krivu reklamu. Ima li koga da zna točan odgovor?

Sutra se vraćam na posao. Godišnji je za ovo ljeto gotov. Nešto sam potrošila unaprijed (pišući radnju), nešto sam ostavila za jesenje obveze o kojima sada ne bih detaljnije (iz objektivno-sujevjernih razloga).

No, sve u svemu, mogu reći da nisam nezadovoljna. Provela sam deset lijepih dana, intenzivno se družeći s djecom. Bilo je skromno, ali veselo.

Kao i uvijek, djevojčica je bila puna ideja (kino, jahanje, bicikli, Dunav), a dječaku se pola od toga nije dalo. Tako je propustio i kupanje u Iloku. Naravno, uz obvezni ručak u njihovom najdražem restoranu.

Ona i ja smo imale skoro (naglasak je na riječi „skoro“) savršeni dan. U početku mi je bilo žao što smo same, pa još kad sam vidjela koliko je svega na pladnju ostalo, a brat joj doma za ručak ima grah. Onda sam se opustila. Mirisala sam nju, ručak, okolno cvijeće… Ljubakala je svaki čas. Upijala sunce, uživala što ona uživa jedući smuđa na sto načina, krumpiriće; srčući malo iz svoje, malo iz moje čaše.. čak i iz šalice s macchiatom.

Bila sam sretna što je pna toliko sretna i što je tako male stvari raduju. Što je čak i samoinicijativno dala svoj doprinos noseći mi šareni novčanik Hello Kitty , pitajući me jel' u njemu ima dovoljno medvjeda za dvije ribe.

Na plaži je skakala u vodu vršeći pripreme poput Blanke Vlašić. Kruženje rukama, koncentrirani pogled, udah-izdah… niski start pa zalet. Kod kamena za skok zastoj, lagani korak i onda… BUUĆ!

Na kraju je pojela sladoled koji me je neodoljivo posdjećao na zgužvanu gay zastavu. No, dobro. Imala je pravo na sve.

Doma nas je nestrpljivo čekao dječak. Baš kad sam predložila djevojčici da mu ispriča što je sve jela i radila taj dan, on je kao iz topa izvalio:

- Pojeo sam cijeli jaffa keks!!

Nevjerica. Drhtanje brade. Očaj i suze. Ti muškarci su baš nemilosrdni!

Da. Bio je to skoro savršeni dan.

…

Jučer sam vozila gore spomenutog muškarca kod bake. Na raskrižju sam imala manji problem. Žena ispred mene je (oh! zašto baš žena?!) zapela i ni mrdac. Upalilo se zeleno, a ona se kao lijevi skretač nije povukla u dubinu raskrižja, nego nas sve zaštopala na čak dvije zeleno-crvene izmjene. Kada se napokon maknula i ja završila sa "šporkanjem", moj sin je primijetio parkirani policijski automobil nedaleko raskrižja i u njemu dva plavca.

"A gle ove dvojice! Ništa ne rade. Samo sjede, piju kavu i jedu krafne!“.

Mislim da mi je dijete pod teškim utjecajem blockbuster mafije! Još da samo otkrijem koje filmove i u kom terminu gleda.

A kad smo već kod prometa, ne mogu odoljeti a da ne spomenem kako sam na na blogu saznala da sam vrlo aktvna po tom (prometnom) pitanju. Naime, u prometu sam dvojako: sponzoruša sam i vozim Chrysler PT Cruiser. Jao! Jao! Jako mi se sviđa taj auto, pa molim Boga da je osoba koja je ostavila taj komentar, osim što je munjena i površno čita vijesti, i vidovita. Ne moram postati Julijana Matanović, ne... Dovoljan je auto jer mi se baš sviđa. Jaako! Nemam ništa protiv takve vrste sponzorstva. A vi?

Pisanje za auto. Dabogda mi se (nam se... u Rvatskoj) to i ostvarilo!

Za kraj: dijete me je slikalo naslonjenu na moj novi „Chrysler pt Cruiser“ 106, 2001. godište. Ima i klimu. Pink.


ja (a nisam Matanović)


klima

Donijela sam odluku. Na katu treba širom otvoriti sva balkonska vrata. Velika, dvokrilna. Takva sam htjela u vrijeme dok mi se život činio kao serija putovanja uspinjačom, poput one zagrebačke. Ništa preambiciozno, ali bez povratne karte. Isključivo uzlazno. Polagano prema gore, ma što to - „gore“ značilo. Sada je to što zovem životom više putovanje parobrodom. Mi – posada, nasukani na sprud vlažnog i smrdljivog pijeska, čekamo novo potisnuće, a brod odavno bez pare. Prebijene. Mrtvo more braka, prijateljstva, tekućih računa. Mrtve teritorijalne vode polumrtve države. Lagano tonemo, a oko nas vire i druge glave. Živo blato. Ne pomaže ni svjetlo koje dopire iza velikih, zastakljenih vrata.

Danas ću namjerno istovremeno otvoriti sva ta ogromna vrata i pustiti u sobe malo vjetra. Potom ću stati u samu ružu. Malo vjetra ništa ne košta. Ako može visoki i prosjedi gospodin čije se vrijeme mjeri vrtoglavim iznosima eura, a moje ograničava njegovim, mogu i ja. Malo vjetra za moje umorno i uznemireno tijelo.

U početku ću disati duboko i pustiti da mi koža trne pod naletima svježeg zraka. Onda ću se, vjerojatno, sjetiti kako će me za dan-dva ukočiti. Uhvatit će me facialis, naružiti mi lice.. Ili će me, kakve sam sreće, poguriti išijas. Tko zna, rugam se sebi, moguće ću imati i koristi od tolikog propuha. Možda mi se mozak ograničeno prehladi, na jedno vrijeme zaledi bez ozbiljnijih posljedica po život? Odnosno, negativnih posljedica jer, ovako očajna, stanjem cerebralne hibernacije već predmnijevam one pozitivne.

Može li se, dakle, sranje koje ljudi zovu duša zamrznuti? Anestezirati propuhom?

Treba pokušati.

Stojim na galeriji. Lagano podižem pa potom, u zraku, širim ruke. Nisu to krila, već vjetrocrpi za moje vrelo čelo, os parietale i moždane ovojnice. Otvaram usta, široko zijevam, ali ne puštam glasa. Dresirana sam da ne vrištim.

Ništa se ne događa. Neuroni i dalje rade svoj zbunjujući posao. Moji transmiteri odavno trpe recesiju, a endofrin nadomještam oralnim putem. Slično kao kad uzimate kredit. Prvo vas uhvati zanos, a onda potpuno iscrpe kamate. Do glavnice vam sve postaje svejedno.

Vjetar bridi mojim jagodicama i ne događa ništa osim toga. Čini mi se da sam se pomirila. Miris mulja je duboko u mojim nosnicama. Toliko se stopio s dlačicama, da ga više ne osjetim.

Opet važem Zilahyijevu tezu da tko voli nosom voli dvostruko. Što Mađar zna?! Nema on pojma da je u mom slučaju dvostrukost navika ili pak, ako se dogodi ljubav, tragično obrnuta. Eto, na mulj sam svikla i toliko smo se stopili da ga ničim ne mogu sprati. Ni čvrstom odlukom da u osobnom dijelu života pristajem na sve jer, pobogu, ne mogu više živjeti konstantno čineći kompromise.

Navikla sam peglati, kuhati, čistiti. Jesam, priznajem. Radim to mehanički. U redu je, navikla sam i pristajem: plaćat ću i dalje sve sto i tri rate. Sve do zadnjeg novčića kojim smo podigli stanište narančaste fasade. Gnijezdo navike u kojem se nikada nije ljubilo nosom. Glupost, velite. Sva ljubav je u glavi.

Kako u glavi da bude nos? Lepo, u glavi...

Zaključujem da je danas (i općenito) moja je glava prilično poboljela. Jesu li je pritisnule brige ili se samo materijal istrošio; jesu li se svi hormoni tijela udružili pa sada godinama mentalno masturbiram već kad sam to propustila činiti na pravi načini u pravo vrijeme, ispod popluna u djevojačkoj sobi? Ili je u pitanju jedan običan nos?

Puna je kuća, a ja sam sve češće sama. Osjetim svoje tijelo. Miriše tako oštro-slatko. Podatno. Čak i dok se sa njega cijedi znoj, a ja na plus 37 glačam rublje.

Sama sam. Mičem nosnicama i skupljam vlastite feromone. Uvjeravam sebe da trenutačno volim sasvim određeni muški primjerak. On je, naime, mene jučer (i općenito) volio nosom, pa mi se sada čini neizmjerno važan. Čak toliko da mi ni vjetar na galeriji ne uspijeva potrgati, na dijelove iskomadati ljepljivu neuronsku emotivnu paučinu u koju sam se nepromišljenošću zaplela.

On mi je važan, a ja ga bezgranično ljutim. Radim mu stvari koje nikada nije nikome dopuštao, ali i one koje nisam sama nikada činila. Virim mu u mobitel. Previše pričam. Tipkam mu poruke kad je vruće.

Čak i kad proračunato glumim nemoćnu ženku, svakom drugom rečenicom, bez namjere, podsjetim ga na knjige. Dođem mu nešto kao hodajući rječnik stranih riječi s neodoljivo privlačnom stražnjicom. Teško je jebati rječnik.

Tvojim ponašanjem sam frustrirana. Moj potez je bio sasvim benigan. Pretenciozno… Koo-ko-daaak!

Nisam ga trebala pustiti među noge, zaključujem. Tu leži sav moj problem. Nemoć da prepoznam kako potrebe imaju nijanse, kako žeđ nije glad, kako supstituti nisu InkJet printeri - 4 u 1.

Sama sam, a kad otvorim windows svoje samoće - toliko ih je. Namiguju, kočopere se, obilaze ili udaraju direktno. Čak ih više ni ne opserviram. Unaprijed ih križam kao moguće lažljive, infantilne, nepostojane ili nedovoljno kompatibilne. Ne puštam ih ni milimetar nadmena u busiji koju sam zauzela. Ne želim ponavljati pogreške jer mi ruše vjeru u svijet kao lijepo i sigurno mjesto, ovde potok, onde cvet, a ljude kao dobrohotne. To boli više od pojedinačnog, osobnog razočarenja. Osim toga, još uvijek kuham, perem i peglam. I živim nezajednički u zajedničkom staništu narančastih zidova s izolacijom od osam centimetara.

On, moj primjerak alfa-muškarca - Macan vulgaris, čovjek koji me voli nosom (a ja njega zbog tog nosa), sve to dobro zna. Vanjski je promatrač. Pogreška je ionako učinjena pa je kao takav siguran. Sve dobro i loše već je napravio. Sigurna sam u našem malom svijetu krivog izbora. Igram igru koju sam unaprijed izgubila. Igru koju najbolje znam.

Kaže mi „draga“, ljubi me nježno i toplo, pa potom vodimo ljubav do zadnjeg atoma naše sredovječne snage. Onda napravimo nešto (bilo što) zbog čega se dugo ljutimo. On još duže.

Ja sam više sama nego on, pa prva popuštam. Obično dok glačam rublje. Na toplini moji mirisi su jači, a mozak se žari do krivog spoja.

Krivi spoj.

Pustila sam ga u taj svijet pa se sada lažem da nitko drugi ne bi znao naći put do te zemlje čudesa.

Preko ruba pegle pogledavam u mobitel. Tako sam prokleto sama i ne znam kako ću preživjeti do sljedećeg mjeseca ili poruke. Opća recesija.

Gasim peglu i odlazim širom otvoriti prozore. Malo vjetra će pomoći. Da ne mislim na račune i rate. Da ne mislim kako sam s prvim orgazmom na vjekove zarobljena.

Na galeriji stojimo propuh i ja. Polako dižem ruke. Vjetrocrpe. Široko zijevam.

(ova je konfuzija napisana para dna prije nego će Ivo završiti u bolnici. sad strahujem... )