...tu!

Izbjegavam na blogu spominjati posao.

Danas moram, jer je jedan od onih dana kad me obuzme očaj zbog nemoći. To je slično kao da imate sve sastojke za neko jelo iz Marine kuharice, pa ste čak nabavili i vrlo rijetke namirnice, ali nemate struje ili plina. Kuhajte onda!

Ok, nije baš usporedba, ali poanta je u tome da, ma koliko se trudili, dođete pred zid.

Ovo društvo ne ulaže u mentalno zdravlje mladih. Sve vrvi od nekih nacionalnih strategija, protokola, smjernica, a konkretnog rada s djecom je sve manje i manje. Osobito tamo gdje je i Bog rekao laku noć.

Vukovarsko-srijemska županija broji preko 200 000 stanovnika, a od toga je oko 60 000 osoba mlađih od 19 godina. Trenutačno njezinu mladost čine djeca rođena u progonstvu ili pod kišom granata. U ratnoj bolnici Vukovar, Vinkovci, Županja. Stižu nam na red generacije 91, 92, 93…

Kako pomoći sedamnaestogodišnjaku koji danas otvoreno priznaje svojim roditeljima da je ovisan o kocki i da je sav novac otuđen iz obiteljske kuće završio u poker aparatima. I da nije stao tu. I da ne zna kako će dalje.

Gdje ga uputiti? Kamo na terapiju? Kome na tretman?

U mojoj županiji se djecu ne liječi od ovisnosti o kocki, ni alkoholu. Kao da toga nemamo. Nije mi utješno što znam da ni u Metropoli po tom pitanju ne cvjetaju ruže.

Eto, to me muči.


(Fritz Henle - Young Gamblers. Children in Siracusa, Sicily)

Danas su na Medicinskom fakultetu u Zagrebu promivirana 43 magistra znanosti i struke. Među njima je bilo i moje ime. Točnije, stekla sam zvanje magistra dječje i adolescentne psihijatrije, a kao i obično, događaj sam uspjela zabilježiti s tri totalno neraspoznatljive fotke.

Ovim putem želim posebno zahvaliti blogerima koji su mi bili od velike pomoći: Majstorici koja mi je bila virtualni mentor, Partizani koja je do savršenstva dovela prijevod sažetka i Tipu koji sjedi - zato što mi je održao lekciju o tome kako je stručna radnja ono što trebam pisati, a ne blog, komentari i priče, te za iznenađenje koje mi je priredio: došao je na promociju i osobno mi čestitao.

Hvala im, od srca. Hvala i ostalima koje sam možda zaboravila posebno napomenuti, ali su imali strpljenja za mene. Hvala i Ivanu koji mi je pomogao oko Offera, ma gdje bio. On, a ne Offer.

Evo i malo fotografija sa sinoćne promocije u Vinkovcima, koja mi je, usput budi rečeno, donijela i dvije životne spoznaje:

1) ja sam odličan (i više od toga) vozač, a naučila sam i parkirati;

2) definitivno je vrijeme za dijetu (iako ja ne znam kako se to radi) i to iz više razloga, a neki su npr. da više nemam što navući na sebe, ter da sam bola najjača teta među nazočnom nejači.

No, kako god, sinoć je bilo krasno. Prije svega, prof. Klaudija Ladan je svoj posao odradila puna srca, trudeći se da sve bude nekonvencionalno i dinamično. Hvala njoj, ravnateljici prof. Emiliji Pezer i svim ostalim djelatnicima.

Slušali smo blues koji je na usnoj harmonici izvodio Igor Djeke, priče su čitali gimnazijalci i studenti, što mi je posebno drago. Iako su vremenske prilike bile katastrofalne, posjećenost je bila odlična.

Više sam nego zadovoljna.

Evo i nekih fotografija (na brzinu, prije posla):


(pripreme)


(pripreme)

Mom sinu slabo ide kolut unazad. Sad mi dođe krivo što nisam novinar u nekom visokotiražnom časopisu jer bih mogla napisati članak o tome kako je kolut unazad, a bogami i unaprijed, prevaziđena stvar. Što će to djeci danas? Neka se ukine. Tko se još normalan zaprave koluta unatraške?

Ionako se sve rješava internetom, pa i klikom se hrane gladni, okopavaju farme, baca privreda u recesiju, a da se ne bi dijete moglo virtualno prekobecnuti.

No, nisam novinar. Zato moram naganjati paćenika da se okreće, sve dok ga guza ne prestane zanositi u stranu.

Eh! A da sam novinar, mogla sam hladno pisati o svemu što me muči i prodati to pod: "Prijatelj mi neki dan kaže...", "Djeca zagrebačkih škola se žale...", "Nastavnici pričaju da..."

Kaže tako jedna simpa novinarka (kojoj ja, zapravo, zavidim na moći) kako je našoj djeci zlo od lektira. Dosadne su, ne razumiju ih. Čudi se što su neke opstale tolike revizije. Nabraja nam imena nekih pisaca, pa se zaustavlja kod svoje imenakinje. Dječica nam muku muče čitajući neku tamo Ivanu Brlić-Mažuranić. Što će to njima? To i kolut unazad, kažem ja.

Tu uskače i čitatelj (komentator) pa mudroslovki predlaže da se duboki rez napravi i u lektiri za srednju školu. Treba uvoditi nove pojmove. Predlaže da se lektira prilagodi. Neka klinci čitaju:

"Party u baraki 5 be"
"Eventi kod glembajevih"
"Celebovi kod fiće latinovića"

(Ovo "Ewenti kod glembajewih" posebno lajkam!)

Eto, nejači nam pune glavu ovakvim glupostima:

Išetao župan Jurina po svojoj prostranoj županiji, da vidi, gdje što ima i komu što treba. Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im niotkuda vode nema. Ražale se županu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda poteče javorićima uz korijenje, reče župan Jurina: ‘Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje’, i pođe on dalje.

Oke. Suglasna sam da se to korigira, jer tko će klincima pojašnjavati što znači "rudinica", "javorići", "kmetovi"... Živimo u suvremenom svijetu. Nema kod nas kmetova, ni javora. Neka se tu uvede red.

Išetali župan i dožupan mu, da vide, gdje što ima, a moglo bi im od koristi biti. Tako dospiju i do jedne male ceste. Preorana, a od Marko ni dvostruka glasa. Vide oni, na cesti traktori, na traktorima seljaci, ali poticaja niotkuda nema. Zamisle se župan i dožupan, pa Čobankovića zovu, da izvidi kako da se dade ono čega nema, ali se pred izbore spominjalo. U Čobankovića srce junačko, pa žandare prozivljati u redove stade. Pastir žandaru da udari na seljake. Kako Hina javlja, još se ne zna čija mater crnu vunu prede...

A može i ovako:

Išetali župan i dožupan mu, da vide, gdje što ima, a moglo bi se drpiti. Tako dospiju i do jedne male tvornice. U tvornici desetina radnika (ups! nadam se da ovo nije previše arhaičan izraz), ali niotkud im plaće nema. Ni regresa, ni božićnice. Zamisle se župani i dožupan mu, pa zapovijede menadžerima da izvide koliko se još čega prodati dade, a što zaprodaju nije da se poreza nametne, da navedu štogod i do svoga proračuna. Zakopali se menadžeri u vilu, jakuziem im bijeli labudovi plove. Što se ne ušmrče u koke se pretvara. Naveli menadžer-junaci premije na svoj devizni račun, pa kad krizni porez poteče radnicima, oni i dionice kupiše. Pola sebi, pola svom županu daju. Tada župan reče: "Sad, radnici moji, živite i preživljavajte, kako kojemu snaga daje". To reče i u fejs status napisa: "Jebeš čovjeka što Bosnu za bijeg nema. Dvoglava mu državljanstva u saboru rasla".

A što se nekih novinara i novina tiče, blago im se. Porazgovaraš s dobrim prijateljem (osobito ako si sam sebi najbolji prijatelj) i nijednim stručnjakom, pa napišeš članak. Potom ostaneš živ.

Dodatak postu ispod Da budem skroz fer prema Jagni Pogačnik (jer smo je malo očepili u komentarima), evo i kritike, odnosno njezinog nešto opširnijeg osvrta na "Konzerviranje".

Ponešto zatečena, čitam neke sasvim nove dojmove (kritičarske i/ili čitateljske) o mojim pričama i pisanju. Dakle, sada više nije riječ o famoznom "ženskom peru" koje mi općenito diže živac (sve više razmišljam kako su žene kompleksnija čitalačka bića), već o činjenici da sam prepoznata kao "veselo dete"

Dok se o "Ciganima" provlačila fama kao tužnoj (skoro pa depresivnoj) knjizi, u kojoj svaku nadu za bolje na kraju pokopam, evo me sada totalno "razigrane." Gotovo "terapeustke", s dozom "nerealnog optimizma" u pričama, pa čak i u samom pristupu pisanju. A ja mislila da je knjiga premračna.

Znala sam. Krivi su antidepresivi.

Možda ću požaliti što ovo pišem, jer znam da ovdje ima profesionalnih sakupljača tuđih ispovjedi koje u odsudnim trenutcima iste trgaju iz konteksta i šmaraju sa njima (sami su savršeni, pa ne mogu kopati po sebi), ali moram reći da je "Konzerviranje" nastalo, bolje reći "eruptiralo", u jednom od najtežih razdoblja u mom životu. Točnije, najtežem (ne ponovilo se) i čini se da to i takvo pisanje nije poslužilo samo kao osobna terapija. Izgleda, barem tako kritika kaže, da u pričama (i samoj meni) sve prašti od optimizma, pa neka tako ostane.

Antidepresivi i balast krivnje koje sam zbog nekih odluka navukla sebi na vrat, iza su. Ovo prvo, osobito. Neka mirnija vremena (draga svakodnevnica u koju sam se ušuškala), moguće mi donesu knjigu punu akcije. Raznolike.

p.s. Ne bum vas više davila o knjizi. Časna riječ. Do sljedeće kritike.

Medicina

Danas me je definitivno oborilo s nogu. Hladno mi je, oči mi suze, a glava i grlo otkidaju. Ali, kad razmislim, i vrijeme je bilo. Ne pamtim kad sam zadnji puta šmrcala ili imala virozu. Dakle, neću kukati, iako sam na bolest potrošila dragocjeni dan godišnjeg.

Pravo

U postolara šuplja cipela, u frizera loša frizura, a u socijalnog pedagoga sin koji je razbio staklo na školskom ormaru. Sudeći prema načinu na koji je razrednici i ravnatelju obrazložio cijeli događaj, mislim da slobodno može u odvjetnike.

Dakle, sve se dogodilo „slučajno“. Naravno, a kako bi drugačije (bilo krivnje)? On je uvijek tamo gdje je akcija jer baš „slučaj“ tako hoće.

I tako Matej gurne Zdenka na Hrvoja, ali (citiram:) „iznenada dođe do nagle promjene smjera Zdenkovog kretanja“ i isti „slučajno“ padne na njega. I obojica se slučajno stropoštaju na ormar. Meni, također slučajno, dođe do „nagle promjene“ tlaka i naglog zamračenja vidnog polja. Sad je „slučajno“ po sankcijama.

Moral

Što mislite je li skromnost baš uvijek vrlina? Posebno, je li lažna skromnost vrlina? Šutiti kad nešto znaš, kad si nešto zaslužio? Kad te zaobilaze i ignoriraju? Zašto je u našem društvu još uvijek prihvatljivo gutati katoličku doktrinu o tome kako je dobro biti skrušen i mučati, jer će ti se poslije, u raju, sve višestruko vratiti?

Zašto je sramotno reći „ja to znam“ ili „ja sam to zaslužio“, ako zaista znaš i zaista si zaslužio?

Politika

U Jutarnjem je izašla recenzija moje nove knjige. Sviđa mi se napisano. Jedino, iznenadila sam se činjenicom da sam "simpatična".

Doduše, mnogi se na blog.hr ne bi s time složili, pa sad imam zanimljivu situaciju. Osim što se još uvijek sa sigurnošću ne zna jesam li okorjela desničarka ili (jugonostallgična) ljevičarka, postavlja se pitanje jesam li vještica ili tek simpatična. No, jedno je sigurno. Amaterka sam. Pišem u slobodno vrijeme i umrla bih od gladi da živim od pisanja. Kao i mnogi drugi u ovoj zemlji.

Propaganda

Dakle, žene moje.. Volite me i dalje, jer i ja volim vas. A one koje ste u mogućnosti, uprtite i malodobnu djecu ne bremenita pleća, ter se stuštite do Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci. Tamo će 10.3. 2010., s početkom u 19,00 sati, biti promocija moje nove knjige "Konzerviranje".



Kažu da će biti mnogo zanimljivo.

Ako dođe koje muško, sumnjivo je.

U prošli petak sam čula teoriju o načinu na koji bi društvo moglo postići ekonomsku stabilnost i sveopće blagostanje. Prepričala mi ju je prijateljica. Ne zna ime autorice.

Uglavnom, muškarci bi se trebali emocionalno i bračno vezivati s bitno mlađim ženama, jer ove bi na taj način stekle iskustvo, društveni status i ekonomsku moć. Kad priroda učini svoje, te iste žene (sada već prilično zrele), trebale bi ulaziti u veze/brakove s bitno mlađim muškarcima, koji bi na taj način stekli iskustvo, društveni status i ekonomsku moć. Onda bi se oni, već u nekim godinama trebali.. I tako u krug.

Hm… Znala sam da nešto nisam radila kako treba. Mene uvijek zapadne mlađe.

Od danas sam slobodna žena. Istekao mi robovlasnički odnos s T-Com. Sad je red da ponovno kažem "da". Nekome. No, kako živim u provinciji, ne zaboravite da mi je izbor sužen. Opako. Osim bivšeg, nitko ne nudi mogućnost TV-a.

Dakle, biram između Njega, Optime, Iskona i VIP-a.



Da vas čujem?

Majko mila, zlo mi je od licemjerja ovog društva. Zlo mi je što se svi sablažnjavaju nad onim što, u najboljem slučaju, redovito upražnjavaju. Naravno, ukoliko nisu drugačijih spolnih sklonosti ili više naginju perverzijama i fetišizmu.

Također, silno mi je zlo što u ovom društvu o sexu mogu slobodno i otvoreno pričati samo muškarci, a da pri tome ne izazovu moralne osude, zgražanje i na svoja pleća ne navuku anatemu.

Čisto poželim da žene prestanu upražnjavati sex. Da prepuste te aktivnosti isključivo muškarcima. Tako će čednost ove nacije biti očuvana.

Idite u miru.